Povodom održane foto izložbe ” Čudesni svijet Sandre Polić Živković” u Rijeci donosimo zanimljivi razgovor s autoricom koja nas je počastila i poezijom…
Tko je Sandra, što sve radi i u čemu uživa?
Hahaha, odmah najteže. Tko je Sandra? Pa evo, meni je to uz: Kako si i čime se baviš, jedno od najtežih pitanja. Nedavno sam baš to komentirala. Na ” kako si ” balansiram. Voljela bih odgovoriti, zaista je lijepo kad to nekog stvarno zanima, ali realno koga briga. Znam dosta suzdržane ljude pa na kraju razgovora ili upoznavanja imam glupavi osjećaj da sam bila preiskrena i otkrila sve o sebi, a oni o meni ništa. Odgovor na pitanje čime se bavim je vrlo promjenljivo. Radila sam raznovrsne poslove, moj životopis ima pet stranica, a nisam sve ni navela. Ne želim ni nabrajati da ne budem zamorna.
Što se uživanja tiče, na tome radim. Mislim da mnogi ljudi, pa tako i ja među njima, ne znamo uživati dovoljno. Kao da se bojimo osjećaja opuštenosti i onog feelinga, wooow, kako mi je dobro. Kao da nije red ili kao ćemo na taj način naškoditi nekom drugom ili izazvati zavist, što ne želimo pa se dosta suzdržavamo. Ljudi koji znaju uživati u tuđoj sreći su rijetki. Trebali bi puno više raditi na sebi kako bi naš mentalni i emotivni život bio zdraviji.
Meni je mene teško svrstati u neku ladicu i pod neku definiciju. Imam osjećaj da pripadam nekoj manjini koja još nije dobila naziv. Možda sam zbog raznovrsnih uloga u kojima sam se kroz život našla zapravo jako puno toga. I žena i majka, i radnica, i supruga, i kćer, i poduzetnica, i manager, i odgajateljica i ljubiteljica umjetnosti i kreativka…mogu unedogled, ali s druge strane, znam da sam ništa u ovom velikom svemiru. Ne samo ja, nego svi mi, zbog naše malenkosti i prolaznosti. Maleni smo ispod zvijezda.
Kada je započelo pisanje?
Pisati sam počela još u osnovnoj školi. Imala sam jako talentiranu prijateljicu s kojom sam razmjenjivala stihove i to su bili neki prapočeci. Pisala sam još i dnevnik, svoja zapažanja i emocije, priče i oduvijek sam puno čitala. Srednja škola je još samo pojačala tu moju ljubav. Htjela sam se nastaviti i baviti s time, ali s fakultetom sam otišla u potpunom drugom smjeru. Upisala sam pravo i tako nažalost napravila dosta veliku pauzu od literarnog stvaralaštva. Nakon poroda sam počela smišljati za svoje dijete brojne pjesmice, slikovnice i tu sam se počela vraćati u kreativu. Međutim, nedostajalo mi je neko usmjeravanje, drugo mišljenje i bila sam jako sretna kad sam naišla na Dopisnu radionicu kreativnog pisanja koju vodi Karmela Špoljarić. Tu radionicu uvijek preporučam svakome, jer je vrlo precizno osmišljena, a predivna Karmela, uvijek iz svakoga izvuče maksimum. Na toj radionici mogu reći da sam zapravo propisala. Dobila sam literaturu koja me potaknula, mentoricu koja me podržavala, slobodu koja mi je trebala. Upravo zahvaljujući Karmeli objavljena je moja prva zbirka pjesama Zaštitni faktor. Nakon toga nastavila sam pisati, i pjesme i kratke priče i uvijek povremeno volim upisati neku radionicu. Tako se razvijam i usavršavam, vježbam i igram. Na tim mjestima srećem ljude koji dijele isti interes, pokupim preporuke za literaturu, a možda se razvije i neko prijateljstvo. U svakom slučaju vrlo korisno.
Umjetnička si duša, a često umjetnici drugačije percipiraju svijet, zapravo, rekla bih zamjećuju puno više i dublje…koji su trenuci koji tebe dodirnu i potaknu na stvaranje?
Teško da bih sebe mogla nazvati umjetnicom. To mi je ipak neki status koji nisam dosegla i pitanje je hoću li ikad. Meni su umjetnici samo oni najveći. Ali emotivna i empatična duša sam svakako, iako samokritična. Uvijek se preispitujem. Zapažam široki spektar emocija. Suosjećam s mnogima. Ponekad se moram zatvoriti u sebe kako bih prožvakala sve što se oko mene događa, a na što ne mogu utjecati. Na stvaranje me, ako govorimo o pisanju, vjerujem kao i mnoge, potiču svakodnevne situacije, nepravde, boli, obiteljski odnosi, traume, ali i razmišljanja o prošlosti ili možda neki sretni trenuci. S druge strane, treba znati osvijestiti i opisati i one sretne trenutke, zbog kojih se čini da život ima smisla i zbog kojih si zahvalan. Kod fotografiranja je proces nešto kraći, iako priprema zna potrajati. U oba slučaja bih mogla reći da je riječ o refleksiji trenutka, emocionalnom angažmanu i kontaktu sa samom sobom. U današnjem svijetu važno je znati usporiti i naći način koji ti to omogućava. Meni je to kreativno stvaralaštvo u bilo kojem obliku, a to se ne može na brzinu. Treba promišljanja, znanja, strpljenja i naravno vremena.
Može li jedna pjesma? Kako je nastala, kako zapravo pišeš, u dahu ili dorađuješ tekstove …?
Prvo napravim kostur. Ono što izađe iz glave važno mi je zabilježiti. Zatim dorađujem. Uvijek dorađujem. Pitam drugo, treće mišljenje ljude koji mi mogu nešto konstruktivno ponuditi. Ponekad ta prva ruka nema veze s finalnim tekstom. Nedavno sam uzela tu svoju knjigu i počela raditi remix pjesama. Uvijek može bolje i drugačije.
Evo jedna, za koju se nadam da će naći mjesto u novoj zbirci.
Strpljivost
omotana u nepomičnu strpljivost
njišem se u elastičnoj kukuljici
bez otvora za oči
izrasla je iz mojih udova
prvo iz desne skakutave noge
koja bi uvijek kretala prva
u borbu ili u ljubav
potom su se ruke ispružile
objeručke me onako
kako smo se prije znali grliti
učvrstile
nakon toga su izašle misli
jedna po jedna popele se
svaka po svojoj vlati kose
splele u živu frizuru
danas sam strpljiva
tako je najbezbolnije
možda mogu zacijeliti
ako skrivena mirujem
ispod kapaka bljeskovi
nepoželjnih slika
ušima migolje zvuci
nemogućih djela
iznutra cvrčim
puštam dimne signale
poput pregorenog jela
na zaboravljenom štednjaku
moj trup se pretvara u grlo
psuje tuli griješi
sutra će mi strpljivost narasti
iz isplaženog jezika
Izložba fotografija..Kako je krenulo i u kom smjeru ide? 🙂
Izložba je završila. Mislim da je bila vrlo uspješna na čemu sam jako zahvalna. Neki od radova nastavili su živjeti u drugim domovima. Preplavi me osjećaj zahvalnosti kad mi pokažu gdje su smjestili neku fotografiju. Dalje razvijam nove ideje.Tt Tudit ću se sudjelovati na natječajima, posebno foto kluba Rijeka. Profesor Božić ima nevjerojatnu energiju koju putem mnogih aktivnosti i projekata koje provodi poklanja ovom gradu, od njega se može puno naučiti.
Tvoje omiljeno mjesto kod kuće
Krevet i kauč. Bilo gdje gdje se mogu lijepo i dugo grliti.
Tvoje omiljeno mjesto vani, u gradu ili gdje si “puniš baterije”?
Pa ovo pitanje mi se dosta nadovezuje na ovo prethodno. Čini mi se da putujem između dvije krajnosti. Ponekad mi se doslovce ne da dignuti iz kreveta, samo bih se sklupčala, pokrila mekanom, toplom dekicom, uzela neku knjigu i punila baterije nepomična i u potpunom miru. S druge strane ponekad izletim van toliko željna društva i ljudi i novih mjesta, i putovanja i svega. Jako volim ići na mjesta na kojima nikad nisam bila pa makar se oni nalazili u mojoj neposrednoj blizini. Volim prirodu i šume i more, pune me šetnje, pune me treninzi. Kao mlada nisam nikad ništa trenirala, ali posljednjih 10ak godina kako sam počela imati zdravstvenih poteškoća, pomalo sam počela shvaćati koliko je bitna fizička kondicija. Trenutno treniram šipku i svilu i najgore mi je kad moram propustiti trening. Također me puni stvaralaštvo. Kad imam osjećaj da sam nešto dobro napravila. Nisam vezana na neko fizičko određeno mjesto, više na ugodne osjećaje kojima se želim vratiti.
Tvoja najdraža boja?
Sve.
Poruke svijetu za 2022.godinu?
Treba igrati najbolje što možeš s kartama koje su ti dodijeljene. Ljudi se rađaju i pate na neviđene načine. Okruženje u kojima odrastaš je jako važno. Iako je stvarnost uvijek negdje između i nekad nije sve crno bijelo, ponekad ipak, ako svedemo sve na proste faktore, iskristaliziraju se dobro i zlo. Uvijek me čudi količina negativnosti koju ljudi prelijevaju jedni preko drugih. Život je sam po sebi težak. Ne trebamo ga mi još dodatno otežavati i komplicirati. Treba samo malo snage, skromnosti i ljubaznosti. To bih svima zaželjela.
Gdje se družimo u narednom projektu?
Radim na tome da u jedan projekt spojim ono glavno čime se bavim: pisanje, fotografiranje i montažu. Voljela bih to napraviti temeljito i kako treba. Sve ovo što sam ostvarila do sada nekako vodi ka tome pa ćemo vidjeti. Planovi su jedno, realnost drugo, život nešto sasvim treće, samo da ne prifali zdravlja i ustrajnosti.
Kontakti i mjesto gdje se mogu vidjeti i čitati tvoji radovi…
Trenutno imam fejs i instagram. Radova ima po raznim portalima, a voljela bih objaviti i novu zbirku.
Foto: privatna zbirka Sandre Polić Živković